Razvoj bubnjeve

Originalni oblik bubnjeva može se pratiti još 1890. godine, kada je bubnjar scenskog benda napustio tradicionalni bubanj i izrazio ritamski smisao slobodnim izrazom. Pojava modernog ritma započela je u ovom trenutku. Drumeri iz džeza i ragtime banda Nju Orleansa koristili su bas bubanj i snaš u svojim marševima, koristeći "dvostruki klik" tehniku u kojoj su bass bubanj i bas postavljeni na pozicije gde su se mogli boriti jedan protiv drugog i odigrali jedan peson istovremeno sa glavom i ručkom bubnjara. Često se improvizuju prema različitim stilovima muzike, a bas bubanj se ponekad igra s ručkom pored glave bubice.
Period Ragtimea od 1910. do 1920. karakterizirao je bas ritmičnog ritma koji je nastupio na levoj strani, dok je sinkopirana melodija odigrana desno. Lete i desne ruke formiraju ritmički stres. Iako su bubnjari u to doba voleli da igraju slobodno i ne prema bubnju, mogli su da shvate bubanj i razumeju sintaksu muzike, a njihova glavna svrha je da se bubnjevi igraju na scenu da igraju važne uloge.
Godine 1920., kada je Jazz bio na vrhu, mladi bubnjari su pogledali Drum Solo, svoju inovaciju u ritmu i tehniku. U mnogim bubnjarima moramo znati Vibes, Bells, Chimes, Timpani i druge udarne instrumente nazvani prvoklasni bubnjari.
Posle 1935. godine, reputacija bubnjara postigla je svoj vrhunac, a umetnost bubnja je bila popularna među javnošću. Ljudi su mogli čuti i videti bubanj svirati svugdje. Bilo koja pozorišna predstava ima izvrsnu bubanjsku solo. Neki poznati bubnjari čak imaju svoje bendove. Veštine igranja i formi performansi stalno i brzo mijenjaju, a mnogi konformisti se eliminišu.
Jazz bubnjari često sviraju u cirkusima, stranama i drugim prilikama, a veliki broj tradicionalnih udarnih instrumenata i nekih novih alternativnih udarnih instrumenata su iskorišćeni uzastopno zbog potrebe kohezije muzike i zvučnog efekta i postepeno postaju ekskluzivni instrumenti perkusije džez bend. Kao i "Cowbells", "drvene ribe", "tanggu", "tonggu", "zvono zvona" i "perionica", svi su dugo korišćeni. Naravno, mnogi perkusioni instrumenti nisu postali standardni instrumenti u bubnjevima, a 1920-ih, neki su eliminisani i neke poboljšane. Na primer, bubanj u Kini zamenjuje bubanj koji može da moduliše visinu bubnja.

Cimbale, koje su se pojavile 1927. godine, predstavljaju činele u ruci čarapa. Ova činela se ne igra samo nogom, već se i igra sa čekićem. Na ovaj način igrači mogu igrati živopisnu, živu i promenljivu akustiku. Stoga je postao neophodan instrument u bubnju.

Za pedesetih godina prošlog vijeka, bubanj Solo je zadržan kao model. To uključuje i prstanje - bubanj. Osnovna tehnika je korištenje desne ruke na velikom mesingu Cymbal (Ride - Cymbal) da drži metar; stopalo je visoka šešir , i on udara - odbrojavanje. Desna noga je teška na bubnjem, a leva ruka je teška na bubnju. Kao savremeni bubnjar na polici, pored solo, takođe treba da bude u stanju da sarađuje sa bendom i raznim scenskim nastupima.
Tokom pedesetih i šezdesetih godina, kao rezultat nove tehnologije i podizanja rock'n'rol-a, bubnjevi sa dvobojom već su bili uobičajeni u jazz bendovima, sa izuzetkom egzotičnih udarnih instrumenata kao što je Bongos. Broj bubnjeva takođe povećana na sedam ili više. Neki od tradicionalnih udarnih instrumenata, kao što je kavbel, takođe su oživljeni.
Sredinom 20. veka Rock muzika je postala popularna u Sjedinjenim Državama i ubrzo postaje snažan vrtlog na svetu. Zahvaljujući promenljivom ritmu bubnjeva i izvrsnim performansama bubnjara, Rock muzika je brzo postala neophodan kombinatorni perkusioni instrument. Rok muzika, sa svojom snažnom metalnom akustikom i bogatim i raznovrsnim ritmom, stvara valjani i valjani osećaj zvuka, što je posebno popularan među mladima.
U Kini je, uz napredak društva, počelo poboljšanje životnog standarda ljudi i ljudskih zahtjeva za muzikom za samo-zabavu. Rok muzika i popularne pjesme postepeno su postale dio kulturnog života ljudi. Set bubnja je takođe popularan instrument, posebno popularan među teenagers.vv